Inspiracija za stvaranje Ptica sreće nastala je još u Laurinom djetinjstvu. Živjela je u mirnom pikturesknom kraju omeđenome sa jedne strane šumom a sa druge strane rijekom u kući okruženoj vrtovima i voćnjacima gdje se uvijek moglo čuti i vidjeti mnoštvo ptica, kako selica, tako i stanarica. Ljubav prema pticama je naslijedila od svog oca koji je zimi hranio divlje ptice zajedno sa svojim bijelim golubicama. Jedno od Laurinih najstarijih sjećanja iz djetinjstva su upravo te bijele golubice kako slobodno lete nebom i u letu se okreću oko svoje vlastite osi, uživajući u slobodi pokreta, slobodi uživanja u životu, potpuno prisutne u trenutku. U svakoj Laurinoj Ptici sreće ostane intuitivno utisnuta energija upravo tih sretnih osjećaja.

Povezanost sa pričama nastavila se i kroz Laurinu odraslu dob. Kroz veliki prozor njenog studija se vide livade, njive i drveće na kojemu često prati divlje ptice u njihovom prirodnom staništu.  To proljeće kada je odlučila pretvoriti keramiku iz hobija u posao, velika beba sokol se smjestila ispred prozora Laurinog novouređenog keramičkog studija i tri uzastopna dana ju gledala. Laura je kasnije pročitala da je to bio dobar znak da je na pravom životnom putu.

Svake godine je iz početka fascinirana pticama selicama koje se gnijezde na njenom balkonu. One su predmet mnogih njenih fotografija i izvor neizmjerne inspiracije. Laura je veoma ponosna na svaku Pticu Sreće. Sve su taktilne i stvorene iz srca i ponekad joj se teško odvojiti od njih i pustiti ih da odlete u svoje nove domove. Svaka je Ptica sreće paljena najmanje dva puta. Mnoge vadi iz užarene peći sa dugačkim željeznim kliještama. Stavlja ih na posteljicu od lišća i suhog cvijeća gdje se rađaju iz vatre i mnogo dima. Njihova je misija da podijele malo sreće i radosti među ljudima koji ih dotaknu, da evociraju osjećaj slobode i bezbrižnih trenutaka djetinjstva.